Školska sportska takmičenja održana u drugom polugodištu školske 2012./2013. godine, bila su prva koja su bila u „nadležnosti“ Saveza za školski sport i organizaciju takmičenja. Izazov je bio veliki, ali želja da se ona urade na pravi način bila je vidljiva od prvog dana. Svesni smo bili da ćemo se suočiti i sa problemima, a želeli smo da oni budu svrstani pod manje. Tako je bilo, takve situacije su se dešavale, ali su bile uvek rešavane brzo i na pravi način.
Fudbal je bilo „vatreno krštenje“. Mečevi su se odigravali u balonu „Bubamara“ na Zvezdari, u uslovima koji su bili odlični. Hladno je bilo samo napolju, jer je grejanje u pomenutom objektu bilo vrlo dobro. Ekipe su bile pripremnjene, znali su svi da samo oni najbolji mogu da računaju na medalje i tako je i bilo. Nekoliko pobednika bilo je rešeno tek posle šutiranih penala, a posebna atrakcija bilče su devojčice i devojke. Iako je fudbal, još uvek, muška igra, one su svojim zalaganjem, ali i sjajnim potezima mamile aplauze i osmehe na lica prisutnih. Ponosni su bili profesori, jer su njihovi učenici i učenice prikazali pre svega fer igru, a onda i ono što su oni mogli da očekuju.
Nije mnogo prošlo, a na red su došli rukometaši i rukometašice. „Posko arena“, na stdionu BASK, pokraj Careve ćuprije, pružila je i više od očekivanog. Slično se može reći i za kvalitet igre svih učesnika. Naravno, razlika u kvalitetu postoji, neretko je i više nego očigledna, ali pošten odnos prema svakom protivniku, sudijama i samom takmičenju je bilo iznad svega. Videlo se da momci i devojke vrlo dobro „barataju“ rukometnom loptom, nekad bi ih igra zanela, pa bi usledio oštriji start, ali vrlo brzo bi sve došlo na svoje mesto. Kako je turnir odmicao, u svim kategorijama i uzrastima, tako je razlika bila sve manja, pa su oni najbolji nagrađeni medaljama, diplomama i peharima.
Došlo je vreme da se vidi i ko ima najbolje nišanske sprave, došao je red i na streljaštvo. Svi potrebni uslovi bili u u klubu Novi Beograd Ušće, tamo gde trenira i olimpijska vicešampionka Ivana Maksimović. Imala je želju da najboljima uruči medalje, ali zbog takmičenja na kojima je bila, van Srbije, nije uspela u tome. Ali ima vremena, već na narednim takmičenjima. Skupio se veliki broj oštrookih momaka i devojaka. Svi su želeli da se okušaju u konkurenciji gde je „prvenstvo“ samo jednom godišnje. Vrlo često su pogađali sam centar, bilo je i kikseva, naravno, ali je utisak ljudi koji su bili prisutni, a koji se i te kako razumeju u streljaštvo, da školarci imaju oštro oko.
Spretnost takođe spada pod takmičenja, u vidu sportske gimnastike. Na Fakultetu za sport i fizičko vaspitanje je sve vilo spremno da se devojčice i dečaci, ali i momci i devojke, okušaju na spravama. Videlo se da su, ako ništa drugo, ono nekoliko poslednjih treninga uvežbavali „tačke“ koje će pokazati sudijama na školskom takmičenju. Izazov je bio veliki, a uvek su imali kao dodatni motiv i narednu stepenicu, republičko takmičenje. Malo je onih koji se iskreno razumeju u ovu, može se nekad reći i „umetnost“, ali i laik je mogao da vidi ko određene elemente izvodi vrlo dobro, a ko odlično. nijanse su odlučivale, koji „pokret“ više ili mala nesigurnost ili malo veća sigurnost, su donosili odnosno odnosili medalje.
Poklopilo se da je dan kada je održano takmičenje u atletici, bio skoro idealan. Parizanov stadion, jedan od prvih pravih prolećnih dana, gužva na tribinama, mnogo želja, a u svakoj konkurenciji po tri medalje i diplome i samo po tri velika pehara za najbolje škole u generalnom plasmanu. Silno inspirisani, krenuli su najpre oni najmlađi, pa oni malo stariji, da bi srednjoškolci okončali ovo druženje. Postignuti su dobri rezultati, „palo“ je par ličnih rekorda, jedna „sitna“ povreda koja je brzo sanirana, ali i neki neočekivani plasmani. U svakom slučaju, sa stadina su svi otišli kući zadovoljni, ako ni zbog čega drugog, ono jer su malo „nahvatali“ boju, pošto je to bio prvi „pravi“ sunčani dan, a oni najbrži, najspretniji, najjači i najizdržljiviji, i sa odličjima.
Za kraj školske godine, kao šlag na torti, male olimpijske igre. Oni najmlađi, kojima je ovo vrlo često i prvo takmičenje, bili su izuzetno simpatični. Neke ekipe su bile „uniformisane“ u iste dresove i šortseve, profesori su morali dobro da ih zagreju i pripreme za ono što ih čeka. Brzina, spretnost i preciznost bili su najpotrebniji da je savlada poligon. Sala u osnovnoj školi „Milan Đ. Milićević“ bila je spremna, došlo je i par roditelja navijača, da se nađu mališanima kao podrška. Kolutovi, preskoci, provlačenja, gađanja lopticom... Sve su to bili elementi koje je trebalo ispravno uraditi, a protivnik je bila i štoperica. Osmesi, oni najiskreniji, dečji, pojavljivali su se posle svake uspešno predate „štafete“ saigraču. Oni, osmesi, bili su još veći kod onih koji su bili među školama koje su dobijale medalje. Mnogima su to bile prve, one koje će pamtiti ceo život i koje će čuvati na posebnom mestu. Neko nije mogao da feruje da je osvojio, drugi opet da su je izgubili za samo koji sekud. Ali profesori su im objasnili da će biti i vremena i medalja, da je „važno učestvovati“.
Upravo to geslo, Pjera de Kubertena, kao da lebdi iznad svih školskih terena, a osnovno i srednjoškolci uspešno nastoje u tome da to bude i glavni moto.
Fudbal je bilo „vatreno krštenje“. Mečevi su se odigravali u balonu „Bubamara“ na Zvezdari, u uslovima koji su bili odlični. Hladno je bilo samo napolju, jer je grejanje u pomenutom objektu bilo vrlo dobro. Ekipe su bile pripremnjene, znali su svi da samo oni najbolji mogu da računaju na medalje i tako je i bilo. Nekoliko pobednika bilo je rešeno tek posle šutiranih penala, a posebna atrakcija bilče su devojčice i devojke. Iako je fudbal, još uvek, muška igra, one su svojim zalaganjem, ali i sjajnim potezima mamile aplauze i osmehe na lica prisutnih. Ponosni su bili profesori, jer su njihovi učenici i učenice prikazali pre svega fer igru, a onda i ono što su oni mogli da očekuju.
Nije mnogo prošlo, a na red su došli rukometaši i rukometašice. „Posko arena“, na stdionu BASK, pokraj Careve ćuprije, pružila je i više od očekivanog. Slično se može reći i za kvalitet igre svih učesnika. Naravno, razlika u kvalitetu postoji, neretko je i više nego očigledna, ali pošten odnos prema svakom protivniku, sudijama i samom takmičenju je bilo iznad svega. Videlo se da momci i devojke vrlo dobro „barataju“ rukometnom loptom, nekad bi ih igra zanela, pa bi usledio oštriji start, ali vrlo brzo bi sve došlo na svoje mesto. Kako je turnir odmicao, u svim kategorijama i uzrastima, tako je razlika bila sve manja, pa su oni najbolji nagrađeni medaljama, diplomama i peharima.
Došlo je vreme da se vidi i ko ima najbolje nišanske sprave, došao je red i na streljaštvo. Svi potrebni uslovi bili u u klubu Novi Beograd Ušće, tamo gde trenira i olimpijska vicešampionka Ivana Maksimović. Imala je želju da najboljima uruči medalje, ali zbog takmičenja na kojima je bila, van Srbije, nije uspela u tome. Ali ima vremena, već na narednim takmičenjima. Skupio se veliki broj oštrookih momaka i devojaka. Svi su želeli da se okušaju u konkurenciji gde je „prvenstvo“ samo jednom godišnje. Vrlo često su pogađali sam centar, bilo je i kikseva, naravno, ali je utisak ljudi koji su bili prisutni, a koji se i te kako razumeju u streljaštvo, da školarci imaju oštro oko.
Spretnost takođe spada pod takmičenja, u vidu sportske gimnastike. Na Fakultetu za sport i fizičko vaspitanje je sve vilo spremno da se devojčice i dečaci, ali i momci i devojke, okušaju na spravama. Videlo se da su, ako ništa drugo, ono nekoliko poslednjih treninga uvežbavali „tačke“ koje će pokazati sudijama na školskom takmičenju. Izazov je bio veliki, a uvek su imali kao dodatni motiv i narednu stepenicu, republičko takmičenje. Malo je onih koji se iskreno razumeju u ovu, može se nekad reći i „umetnost“, ali i laik je mogao da vidi ko određene elemente izvodi vrlo dobro, a ko odlično. nijanse su odlučivale, koji „pokret“ više ili mala nesigurnost ili malo veća sigurnost, su donosili odnosno odnosili medalje.
Poklopilo se da je dan kada je održano takmičenje u atletici, bio skoro idealan. Parizanov stadion, jedan od prvih pravih prolećnih dana, gužva na tribinama, mnogo želja, a u svakoj konkurenciji po tri medalje i diplome i samo po tri velika pehara za najbolje škole u generalnom plasmanu. Silno inspirisani, krenuli su najpre oni najmlađi, pa oni malo stariji, da bi srednjoškolci okončali ovo druženje. Postignuti su dobri rezultati, „palo“ je par ličnih rekorda, jedna „sitna“ povreda koja je brzo sanirana, ali i neki neočekivani plasmani. U svakom slučaju, sa stadina su svi otišli kući zadovoljni, ako ni zbog čega drugog, ono jer su malo „nahvatali“ boju, pošto je to bio prvi „pravi“ sunčani dan, a oni najbrži, najspretniji, najjači i najizdržljiviji, i sa odličjima.
Za kraj školske godine, kao šlag na torti, male olimpijske igre. Oni najmlađi, kojima je ovo vrlo često i prvo takmičenje, bili su izuzetno simpatični. Neke ekipe su bile „uniformisane“ u iste dresove i šortseve, profesori su morali dobro da ih zagreju i pripreme za ono što ih čeka. Brzina, spretnost i preciznost bili su najpotrebniji da je savlada poligon. Sala u osnovnoj školi „Milan Đ. Milićević“ bila je spremna, došlo je i par roditelja navijača, da se nađu mališanima kao podrška. Kolutovi, preskoci, provlačenja, gađanja lopticom... Sve su to bili elementi koje je trebalo ispravno uraditi, a protivnik je bila i štoperica. Osmesi, oni najiskreniji, dečji, pojavljivali su se posle svake uspešno predate „štafete“ saigraču. Oni, osmesi, bili su još veći kod onih koji su bili među školama koje su dobijale medalje. Mnogima su to bile prve, one koje će pamtiti ceo život i koje će čuvati na posebnom mestu. Neko nije mogao da feruje da je osvojio, drugi opet da su je izgubili za samo koji sekud. Ali profesori su im objasnili da će biti i vremena i medalja, da je „važno učestvovati“.
Upravo to geslo, Pjera de Kubertena, kao da lebdi iznad svih školskih terena, a osnovno i srednjoškolci uspešno nastoje u tome da to bude i glavni moto.
Kalendar takmičenja 2012/2013 | |
File Size: | 151 kb |
File Type: |